U njezinu društvu i vrijeme zastane,

Samo te pogleda svojom modrinom

I sve ružno nestane!

 

Ona strpljivo sluša sve ljudske priče,

Sve one jade i sve tuge što potresaju ti biće,

U svome toku nosi ih sa sobom

I samo mudro, tiho zažubori: «Proći će…»

 

Ona je kraljica u kraljevstvu od gora,

Majka hraniteljica doline – sve do mora.

Ona bistrinom je odjevena, od izvora

Na svoj put kreće kroz špalir jablana i topola,

Mirno teče svojim tokom i stalno daje

A opet ima…

 

I kad proljećem sve zeleni i olista,

Ona vam je uvijek ista;

Gorda, mirna, nasmiješena ona blista!

I kad dolina snijegom sva zabijeli

Gacka vam je opet ista,

Mirna, hladna, sva treperi zimskim suncem obasjana

-Svu ljepotu s vama dijeli…

 

Noću, kada san dolinom svom zavlada,

Zatamne se njene oči od opala,

Tiho klizi velom magle zakrivena, al ne spava;

Mirno teče svojim tokom i bez siline – ona vlada!